Sve više građana se u poslednje vrijeme odlučuje da novac stavi „pod ključ”, odnosno na računima banaka, ne opredjeljujući se za moguću opciju ulaganja tj. investiranja u stvaranje novih vrijednosti i ideja. Na kraju oktobra su ukupni depoziti stanovništva iznosili 1,64 milijarde eura i na godišnjem nivou su porasli oko 12 procenata, što je za skoro 200 miliona.
Ekonomski analitičar Predrag Drecun smatra da je odnos štednje i investicija vrlo slikovit pokazatelj stanja ekonomije jer, ako štednja raste više od investicija, to je jedan od znakova da ekonomija posustaje jer nema ideja koje bi uposlile taj višak.
– Držanje novca u bankama nije baš stimulativno za vlasnike novca, pa depoziti rastu jer je očigledno da je strah od investiranja veći od nepovjerenja u banke. Isto tako nedovoljno znanje preduzetnika ili vlasnika novca predstavlja kočnicu za ulaganja, dok je „usitnjenost” depozita takođe limitirajući faktor – kazao je Drecun.
Prema njegovim riječima, depoziti su trošak za banke koji se prevaljuje na dio aktivne privrede i onda skače kamatna stopa na kredite, a opadaju pasivne kamate banaka.
– Ako je rast investicija viši od rasta štednje, onda je tražnja za novcem viša, tako da dolazi do rasta pasivne kamatne stope, a to vodi rastu aktivne kamatne stope. Zato nije dobro da postoji dugoročna i značajna neravnoteža, a idealan odnos bi bio da na deset eura depozita imamo 11 eura kredita. Ako vlasnik novca ne želi da investira, to će uraditi banka jer će njegov novac dati nekome kome je potreban i tada se troškovi biznisa povećavaju. Idealno bi bilo da vlasnik svoj novac ulaže, ali to kod nas nije slučaj a gotovo sve velike i uspješne kompanije u Crnoj Gori su značajno zadužene. Dakle, za državu je bolje da se ulaže direktno, bez banaka a opet dobro je i da raste povjerenje u banke. Ali „previše” povjerenja može biti štetno, jer banke nemaju dobre investicione sektore, a zajmotražioci su dosta oprezni, oni dobri traže niske kamate, a oni loši zajmotražioci su rizični i zato su krediti dati njima skuplji – pojasnio je Drecun za „Dan”.
Činjenica da depoziti rastu, kako je istakao, govori da država mora nešto da radi, da koristi tu energiju, da je transformiše u oblike koji vode rastu životnog standarda. Ocijenio je i da od više faktora zavisi hoće li se ulagati novac.
– Za početak iole ozbiljnijeg biznisa treba od 70 do 100 hiljada eura, a to je teško dostižno bez podrške banke. Štednja na sadašnjem nivou je više podrška psihološkoj sigurnosti deponenata. Sigurnost investicija nije na najvišem nivou u državi, jer nemamo izvjesnost stabilnog prostornog planiranja od čega počinje svaka investicija, predugo se čeka na „čiste papire” i to odvraća mnoge od pokušja da ulažu. Nažalost, samo dva do tri odsto populacije su preduzetnici, ostali vole da rade za nekoga. Država mora naći tih dva odsto populacije, i mora im omogućiti uslove za početak binzisa, a to će uraditi tako što će intenzivirati ovo što se radi dosta dobro u poslednje dvije tri godine, a to je rad Investiciono razvojnog fonda (IRF), i to ne samo na kreditiranju bzinisa, već i na edukaciji – rekao je Drecun.A.Đ.
Nema potrebe za uvozom hrane
Drecun je ocijenio da treba forsirati programe koji zatvaraju bilans hrane kao glavnog uzročnika spoljnotrgovinskog deficita.
– Ne postoji nijedan razlog da se uvoze meso, mlijeko, voda, voće, povrće već sve to možemo sami da proizvedemo – konstatovao je on.